субота, 8. новембар 2014.

Jaka žena

    Sinoćni poziv.Ne mogu da prestanem da razmišljam o njemu,o njoj, moraću da pišem.
    Pazi ovako,žena,u tridesetim,prešla,kako ja to kažem, govnjiv put radi zlatnog cilja,pregurala ono sto jedan prosečan muškarac nikad ne bi(ne omaložavam muški rod,ali posle ovakvih primera,jasno mi je zbog čega žene rađaju)...
    Ta žena je izgubila bebu,staru jedva preko mesec dana.Naravno kao svaka druga lavica-kraljica,pregura horor,ostane trudna,opet isti problem,bebu su morali da očiste,potom ona šta?!OPET ostane trudna,opet jebeni život sakati srce ove žene,ali rodi (Bogu hvala)  zdravu bebicu.Bebac je rođen sa malom kilažom,pa je morao da bude u inkubatoru.Tu sam je ja srela.Naš inkubator je uvek bio pored.Moja ćera i njen sin.Od kilo i osamsto do osam kila.Sve u svemu,ja sam zapanjena ovom ženom,uz sve probleme ona je ostala čitava,a ja tu pizdim zbog svojih sećanja,koji su mrva naspram njenih.
      Sinoć ona zove mene,bila sa bebom na institutu,kontrolni pregled,čekajući svoj red(a nikad kraja) videla je bebu u inkubatoru,grlo joj se steglo...čim je stigla kući mene je pozvala,bila sam počastvovana.Razumem je u potpunosti.Vidjala sam i ja bebe u inkubatoru,kad god bi prošle sestre sa njom pored mene,ja sam sebi govorila da ne gledam,pokušala da okrenem glavu,ali oči su same tražile da vide malu bebicu.
18.11.2014.

Нема коментара:

Постави коментар